PROFESOR SA BEOGRADSKOG FAKULTETA DOBIO POZIV: Ja sam doktor u psihijatrijskoj ustanovi LAZA LAZAREVIĆ…


Na društvenim mrežama možete čitati o raznim situacijama koje se svakodnevno događaju ljudima. Neke su krajnje trivijalne, neke nasmiju, a neke na vas ostave tako trajan dojam da ćete o tim pričama i sudbinama razmišljati danima.

 

Profesorovu priču karakteriziraju njegove riječi:

 

– Sjedim u kafiću u kojem sjedim skoro svaki dan. Naručio sam kavu i počeo čitati novine. Konobar mi je na sav glas donio kavu: “Susjeda, što radiš s tim smećem?” Nije bilo zlobe u njegovom glasu. Čak se i iskreno brinem za svoje mentalno zdravlje. “Oni samo objavljuju laži i prijevare”, povisio je ton. Ljudi u kafiću su se okrenuli prema meni. Atmosfera se iznenada promijenila. Ili mi se barem tako čini. Ljudi me drugačije gledaju. Ne bojim se, ali mi je neugodno, imam osjećaj krivnje, bez razloga, bez razloga. Shvatio sam koliko je uzak prostor za opću slobodu i osobnu slobodu. Mislio sam: danas diktiraju što čitam, što ću reći sutra, što želim misliti prekosutra… Kao spas zazvonio je mobitel. “Ja sam liječnik u duševnoj bolnici “Laza Lazarević”. Jeste li vi gospodin P?” – “Da.” “Ovdje imamo pacijenta koji tvrdi da vas poznaje i možete jamčiti za njega ako ga pustimo. ” – “Kako se to zove?” – “George V” – “Ne poznajem ovog čovjeka.” – “Tako mi mislimo” – Svašta je izmislio, pa je vjerojatno izmislio tvoje ime. oprosti što te smetam. ”

Te noći sam se iznenada probudio…sjetio se…George V je bio moj prijatelj na Akademiji. Prokleta starost. Prokleti zaborav. George V je bio istaknuti student svjetske književnosti, a pohađao je Akademiju dramskih umjetnosti. Bio je aktivan sudionik studentskih nereda ’68., držao je vatrene govore u zgradi kapetana Miše, pisao za “Studente” i “Vidić” i održavao tribine u Studentskom centru za književnost i političku kulturu. Tada je iznenada nestao iz očiju javnosti. što mu se dogodilo? Gdje je otišao? Ne znam, nisam ga vidio, dvadeset-trideset godina…

 

Ujutro sam sjeo u auto i krenuo u pravcu “Laza”. Zagrlila sam prijatelja i upitala: “Zašto si ovdje? U čemu je problem?”

Jedva čujnim tihim glasom rekao je: “Sinoć u ponoć izašao sam iz stana da bacim smeće. Preko golog tijela sam nosio kućni ogrtač jer je kontejner bio točno ispred moje zgrade. Smeće sam bacio u kontejner, uzeo vreću za smeće i bacio ključeve od stana koji sam držao u ruci… Bila je noć, padala je kiša, a ja nisam znao što da radim. Popeo sam se i ušao u kontejner pun smeće…ne mogu naći ključeve.U blizini je policijska postaja.Otrčao sam u stanicu prljavog tijela i zamolio ih da mi pomognu a oni su me prilično sumnjičavo pogledali.U međuvremenu, kada sam objasnio što mi se dogodilo , prošao je kamion, ispraznio kontejnere i otišao.Poludio sam i počeo urlati, urlati… Policija me je zadržala i ujutro odvela do “Lazara”. Da bude više bolno, bio je vikend i ja sam Opet ljuti jer su mi rekli da doktor dolazi u ponedjeljak pa su me ostavili i dali mi sedative.Kad me pregledao, doktor me zamolio da navedem prijatelja ili rođaka koji bi mogao jamčiti za mene.Nećete mi vjerovati:ja Ne mogu reći ime. Žena mi je umrla. Moja kćer živi na Novom Zelandu, znaš li gdje je to? Na drugom kraju svijeta, ne znam kada je ponoć, a kada je podne? A ja sam uvijek bio zvao u krivo vrijeme dok su spavali, pa sam ih prestao zvati i prestao sam ih zvati. Odjednom sam shvatio da sam sam na ovom svijetu, a ja nitko…

“Hajde, svi smo bili sami sve ove godine, pa smo živi…”

“Nemam razloga živjeti. Nitko me ne treba. Kad odem, nikome ne nedostajem. Kad sam se našao u nevolji, odjednom mi je sinulo da se nemam kome obratiti. Proveo sam život pomažući drugi, kad sam kad mi je trebala pomoć, nije bilo nikoga. Nehotice sam pomislio na tebe. Pročitao sam tvoj članak u novinama. Hvala što si došao.”

 

“Sutra idem kod bravara u tvoj stan. Promijenit ću brave, donijeti ću ti ključeve i sve će biti u redu”

Sutradan sam otišao kod prijatelja kod bravara u stan. Činilo mi se da je netko upravo izašao iz stana: novine i polupopijena kava na stolu, upaljeno svjetlo, upaljen televizor. Promijenili smo brave, nabavili nove ključeve i otišli u bolnicu. Našao sam prazan krevet u sobi.

“Gdje je moj prijatelj?” upitala sam. “Umro je sinoć”, odgovorio je liječnik. “Je li bolestan?” – “Ne…” – “Pa kako je umro?” – “Usamljenost i tuga…” – “Može li se umrijeti od samoće i tuge?” “Kao u Kao što vidite, može.”

 

Ja sam organizirao sprovod. Na sprovodu smo bili samo pokojnik i ja…Od njegove kćeri sam dobio poruku da ne može doći s Novog Zelanda jer je razvedena i nema tko brinuti o njezinoj djeci. Javit će mi se kad dođe u Beograd prodati očev stan. Zamolila me da snimim sprovod i pošaljem joj fotografiju da objavi na Facebooku. Odgovorio sam da ne znam sta da radim…

Napravio sam osmrtnicu za svog prijatelja i otišao u kafić i raširio novine kako bi svi mogli vidjeti što čitam. Konobar mi je donio kavu. Nije ništa rekao. Samo me čudno pogledao. Kava je hladna i gorka…


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *